Antonio Bronić nagrađivani je fotograf koji radi za svjetsku novinsku agenciju Reuters. Njegove fotografije iz Hrvatske i svijeta prenose mnogobrojni svjetski mediji i velika je vjerojatnost da ste ih već vidjeli. One su uvijek drugačije, donose priču, bude emociju i inspiriraju nas. Razgovarali smo s njim uoči njegovog puta u Ukrajinu i ispričao nam je kako je to raditi za Reuters, kako izgleda jedan radni dan na Olimpijskim igrama i što je sve potrebno da bi bio dobar fotoreporter.
Kako si se počeo baviti fotografijom i koliko dugo si fotoreporter?
Upisao sam fotografsku srednju školu iako se tada nisam planirao baviti fotografijom, to mi je predložio otac. U školi sam upoznao super profesora fotografije i tada sam se zapravo zaljubio u fotografiju. Moj prvi aparat je bio Nikon F60, kupio mi ga je otac u Austriji i bio sam presretan. Kada sam završio školu, 3 godine sam radio u foto studiju, a 2005. sam počeo raditi za Večernji list. U Reutersu radim već 10 godina.
Kako izgleda raditi za Reuters?
Zadužen sam za fotografiju i TV. Sada je malo kompliciranije jer sam ostao raditi sam u Hrvatskoj, bez novinara. Najteži dio je smisliti i dogovoriti priču i to je zapravo 99% mog posla. Otići i snimiti kad se sve pripremi je najmanji problem. Upravo pripremam priču o tome kako Hrvatska gradi skladište za radioaktivni otpad. Pokrivam Hrvatsku, to mi je matična zemlja. Ali evo sad sam u pripravnosti za Ukrajinu. Čekam i ako se nešto krene ozbiljnije događati, bit ću na prvom letu za Ukrajinu.
Tvoj posao uključuje i puno putovanja, koje si sve zemlje posjetio?
Dosta sam putovao vezano uz posao. Neki od gradova i zemalja koje sam posjetio su Brazil, Rio, London, Njemačka, Tokio, Ukrajina, Turska, Austrija, sve susjedne zemlje … Svi misle da kada putuješ imaš vremena i za razgledavanje, a zapravo ako negdje provedeš dva ili tri tjedna imaš možda jedno slobodno popodne.
Ako se radi o sportskom natjecanju, provedeš u dvorani cijeli dan i tamo si najčešće od jutra do mraka. Ponekad ima izuzetaka, na primjer praćenje Final four košarke u Istanbulu ostalo mi je u lijepom sjećanju. Bio sam tamo četiri – pet dana, a realno smo imali dva dana posla pa je bilo vremena za druženja s kolegama i izlazak u restorane.
Koje još putovanje i zadatak ti je ostao u lijepom sjećanju?
Brazil je bio jako zanimljiv. Radio sam na Olimpijskim igrama, ali vidio sam Copacabanu i sve što se treba vidjeti u Rio de Janeiru. Bilo je super jer sam jedini imao specijalni zadatak. Kako sam se davno počeo baviti 360 fotografijom i videom, jedini sam u Reutersu imao iskustvo s takvom fotografijom. Tada su me pitali mogu li otići u Rio na Olimpijske igre. Imao sam slobodu, tada još nisu postojali standardi nego sam ih postavljao sam jer su to bili sami počeci takve fotografije i to je bilo odlično. Sam bih napravio raspored, vidio što ima od događaja i odlučio, na primjer: idem sutra na plivanje, nakon toga na jahanje pa onda na rukomet. Trebao sam snimiti i Usain Bolta u finalu na 100 m i to je bilo interesantno. Kako bih napravio 360 fotografiju, nisam smio biti udaljen od osobe više od 2 metra. I tu je nastao najveći problem, kako ga snimiti kada ne možeš doći fizički toliko blizu. Onda sam se sjetio i dogovorio sa kolegom fotografom koji je bio u terenu. On je nosio šiltericu, i na njegovu šiltericu sam uspio zakačiti 360 kameru. Dok je on fotografirao Bolta kako slavi, uspio sam okinuti 360 fotografiju. Htio sam imati i „običnu“ fotografiju Bolta koji trči i onda sam kombinirao u jednoj ruci fotoaparat da snimim Bolta, a u drugoj ruci mobitel kojim ću okidati 360 fotke i na kraju sam uspio. To je bilo 2016. godine.
Za što si specijaliziran u Reutersu?
Specijalizirao sam se za podvodnu fotografiju i zapravo to je krenulo sasvim slučajno. Razmišljao sam što bih još mogao raditi, nešto što drugi ne rade i onda mi je palo na pamet da završim tečaj ronjenja s bocama i da slikam pod vodom. S obzirom da Hrvatska ima more to mi se učinilo prilično zanimljivo. I tako sam krenuo. Pitao sam šefa može li mi poslati podvodno kućište za kameru ako završim tečaj ronjenja. On se s time složio i Reuters je poslao kućište. Prva podvodna priča koju sam radio bila je 100 godina od potonuća Barona Gautscha. To su prve civilne žrtve 1. svjetskog rata i najveća pomorska tragedija nakon Titanica. To je bilo moje prvo podvodno fotografsko iskustvo. Tada sam položio i tečaj za 40 metara dubine. Olupina broda je dosta duboko (na 37-40 metara dubine) i mogao sam na toj dubini biti samo 12 minuta. Sa mnom je išao tzv. safety buddy (osoba koja se brine za drugog ronioca) koji mi je ujedno bio i model. Uspio sam snimiti 5, 6 pozicija koje sam htio u tih 12 minuta. Ronim otprilike 6-7 godina i na jednom sastanku Reutersa u Zagrebu šef me pitao mogu li preuzeti podvodna snimanja za Reuters. Od tada sam radio Svjetsko prvenstvo u plivanju u Koreji i Olimpijske igre u Tokiju.
Kako je izgledao jedan radni dan na Olimpijskim igrama u Tokiju?
Pokrivao sam sve vezano uz vodu: plivanje, triatlon i plivački maraton. S obzirom da je to jedan od najvećih sportskih događaja kojeg Reuters prati, tamo nas je dočekala sva potrebna oprema. Bilo je dana kada sam radio pod vodom ili s robo kamerama odozgora, ali bilo je i dana kada sam radio sve.
Radni dan je trajao minimalno 12 sati. Na dan triatlona, plivanje je počinjalo u 6.20, što znači da sam u 5.20 bio na lokaciji. Ustao bih oko 4 ujutro, otišao tamo, pripremio se, skočio u vodu i to bi relativno brzo odradio. U 9 ili 10 ujutro, morao sam biti na plivanju. Trebalo mi je nekih sat vremena putovanja autobusom od triatlona dok ne dođem do glavnog press centra, pa onda još jedno presjedanje na drugi autobus. Po dolasku, trebao sam proći svu moguću kontrolu i onda brzo sjesti za kompjuter i sve pripremiti. Radi se na 2 laptopa. S jednim kontroliraš kameru, a na drugi ti dolaze slike.
Bilo je dosta stresno jer moraš napisati ‘caption’ odnosno tko je na slici, a ne smiješ pogriješiti jer ako pogriješiš cijeli svijet ima krivu informaciju – krivo ime i krivu osobu.
To bi najčešće trajalo do 2 popodne i onda bi imali pauzu od nekih 2-3 sata, što zapravo nije dovoljno da izađeš i odeš na ručak. Nije bilo nikakvog restorana u blizini. Svi smo išli u obližnji dućan kupiti nešto za jesti, na primjer sushi i rižu s nekim dodatkom. U media centru je bio restoran, ali hrana je tamo bila ispodprosječna. Poslije podne bi najčešće krenuli skokovi koji bi trajali od 3 popodne do 5,6 sati. Sa 10 metara ili sa 3 metra kako koji dan. I onda bi opet imali 2-3 sata slobodno i zatim bi počinjala finalna natjecanja za plivanje od 8 do 10 sati navečer. Oko 10.15 h bi sve pospremili i brzo hvatali autobus ili taksi natrag do hotela.
Kakvi su bili uvjeti rada s obzirom na Covid mjere?
Nismo smjeli imati kontakt sa sportašima radi korone. Ako si iz nekog razloga morao biti blizu njega nisi smio biti bliže od 2 metra. Bilo je jako naporno raditi s maskom, svugdje se morala nositi, a jedino gdje nisam imao masku je u hotelskoj sobi. Vani je bilo plus 40 sa maskom. Ja se ne mogu ni toliko žaliti koliko kolege koji su slikali atletiku. Ispričali su mi kako su ‘umirali’ od vrućine jer je vlažnost bila oko 90% a temperatura 38 stupnjeva. Na stadionu nije bilo ni vjetra, a fotograf, koji je na terenu, ima najodgovorniji posao. Na sebi ima 3 ili 4 fotoaparata i kontrolira remote barem još 3, 4 aparata. Zaista moraš biti jako koncentriran i izvrsno poznavati sport. Ako ne poznaješ sport, ako ne znaš što se događa jako lako se izgubiš u svemu tome.
Kako je nastala popularna fotografija skakača Toma Daley-a kako plete na tribinama?
Sjećam se da smo imali slobodno popodne i da sam bio na kavi u centru Tokija. Kako pratimo vijesti da vidimo što se događa, vidio sam na Internetu da ga je netko slikao privatno mobitelom kako plete. To mi je izgledalo nadrealno, genijalno i odmah sam poslao poruku kolegama u grupi „ ljudi ako netko vidi njega kako plete – to nam je fotka“. I na kraju je ispalo da sam ga ja snimio. Bilo je natjecanje skokova u vodu i on je bio točno nasuprot mene na tribini, sjedio i pleo. Mislim da mi je to najobjavljivanija slika na Olimpijskim igrama. Još i dan danas se objavljuje. Takvu fotografiju je snimio i kolega iz Getty-ja. Nas dvojica smo, ako se ne varam, prvi to objavili i to je bio boom.
Što bi izdvojio da ti je ostalo u lijepom sjećanju sa OI?
Bilo mi je fenomenalno što sam prvi put dobio priliku slikati triatlon i plivački maraton iz vode. To je totalno drugačije iskustvo. Kod triatlona smo mogli samo snimiti natjecatelje kako skaču u more, jedino je loša strana bila da je more bilo toliko prljavo da doslovno nisi vidio ništa. Vidljivost je bila otprilike 5 do 10 centimetara. Kad sam radio plivačke maratone onda sam mogao plivati pored natjecatelja i slikati ih, ali na određenoj kratkoj relaciji. Oni su toliko brzi i ti ih zapravo čekaš. Pokušavaš plivati, pri tome držiš otprilike 6 kilograma opreme iznad vode bez peraja i bez ikakvih pomagala i pokušavaš slikati. Nisam imao peraje, nisam mislio da će mi trebati, saznao sam za to snimanje na zagrebačkom aerodromu kad sam kretao za Tokio. U svakom slučaju bilo je super iskustvo. Uz sve to, moraš jako paziti jer ako te natjecatelj dotakne, on je diskvalificiran, ispada iz igre. Ne smijem niti ja njega dotaknuti niti on mene, a opet moraš biti jako blizu da imaš sliku. S jedne strane si u strahu da ne napraviš skandal, a s druge strane hoćeš napraviti dobru sliku. I sjećam se imao sam super slike na pola metra, metar od plivača koji je bio pobjednik.
Omiljena tema/motiv za fotografiranje?
Sport, sport mi je gušt i „odmor za mozak“ kad idem raditi. Puno radim i reportaže, to su najčešće stvari. Nešto sitno politiku, ali Reuters ne zanima toliko politika u Hrvatskoj. U zadnje vrijeme radim i jako puno za televiziju.
Omiljena fotografija koju si napravio?
Jako draga mi je fotografija podvodnog parka u Puli. Na fotografiji žena pod morem koja vozi bicikl, a oko nje plivaju ribe. To mi je jedna od omiljenijih.
Koju opremu koristiš?
Koristim Cannonove aparate, prešao sam skroz na mirrorless, ne koristim više DSLR fotoaparate. Sad čekam novo podvodno kućište za Cannon R3 i veselim se snimanju podvodnih priča ovo proljeće.
Imaš li savjet za sve koji bi se htjeli baviti news fotografijom?
Bitno je biti strpljiv i jako se puno truditi. Koliko god misliš da si se trudio do sada, još se više trudi, jer nekada izgleda kao da se boriš protiv vjetrenjača, ali netko to vidi. Ne vidi se to odmah i ne možeš nešto napraviti za 2 mjeseca, nego mora proći par godina. Sjećam se kad sam došao u Reuters, mislio sam kako ću odmah putovati, čuda raditi, kako sam ok i zašto to ne bi bilo tako. Onda sam shvatio da ne ide to baš tako, ne idem na neka putovanja za koja sam mislio da sam trebao ići. Nakon nekog vremena sam shvatio da realno nisam bio niti spreman. Na prvo ozbiljno putovanje za Reuters sam otišao nakon 3, 4 godine kada su se uvjerili da sam apsolutno sposoban, da se mogu snaći i da mogu napraviti sve što bi trebalo. Makar sam ja prije toga proputovao pola Europe, drugačije je kad putuješ s Reutersom. Imaš naravno potporu kolega, ali najčešće si sam i za sve si odgovoran. Za sve dobro i sve loše što se dogodi.
Antonio je trenutno u Ukrajini, a njegove slike možete pogledati ovdje
Fotografije: Antonio Bronić
Razgovarala: Jasminka Đaković