Prodornim zvukom zvona, zastrašujućom, velikom maskom na glavi i čistom energijom stotinjak zvončara svake godine u svom tradicionalnom pohodu na području općine Viškovo tjera zimu, svako zlo koje bi moglo prijetiti njihovom stadu i priziva novo proljeće. Nada, novi procvat i snaga možda nam svima sada, u ova čudna vremena, trebaju još više nego prije.
Nismo bili sigurni do zadnjeg trena hoće li se mimohod održati, ali na našu sreću ipak je. Tako smo se u 5 sati ujutro, Pusne nedjelje, uputili iz Zagreba prema Rijeci i Viškovu kako bi do 7.30 sati stigli u mjesto Marčelji. To je početna točka puta i tamo smo se pridružili zvončarima. Ideja nam je bila da ih slikamo kako se pripremaju, ali cijeli program je bio modificiran zbog pandemije i epidemioloških mjera, pa su tako zvončari došli na mjesto okupljanja već odjeveni. U rukama su nosili velike, zastrašujuće maske za glave, ali i na licima su imali ove ‘protu-pandemijske’.
ZVONČARI
Ovi čuvari višestoljetne tradicije upisani su na UNESCO reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine. Pored Halubajskih zvončara na listi su još Brežanski, Brgujski, Mučićevi, Munski, Rukavački, Zvonećanski, Žejanski, Zvončari Frlanije, Vlahov Breg, Korenskega. Svake godine u veljači, u vrijeme poklada, u 3 dana (Pusnu nedjelju, ponedjeljak i na Pust u utorak) oni obilaze sela Kastavštine, na području općine Viškovo po tradicijskim, višekilometarskim putevima, tjeraju zlo i prizivaju proljeće. Treći dan, na zadnjoj postaji puta, spaljuje se Pust kao simbol svega što je pošlo po krivu prošle godine.
ODORA
Osim već spomenute povelike životinjske maske s rogovima i strašnim izrazom koje nose na glavi (a koje znaju težiti između 8 i 12 kilograma), zvončari oko struka imaju teško zvono pričvršćeno na jutenom konopu. Preko tijela imaju ovčje kože te su još obučeni u mornarske majice i bijele hlače. I maska i zvono su prilično zahtjevni za nošenje te za manevriranje pa je potrebna određena fizička sprema kako bi se uspješno mogao izvesti pohod, zvonjava i njihov ‘ples’.
LEGENDA
Prema legendi, u naletu Turaka koji su pred sobom sijali smrt i pustoš, potpuno nespremni pastiri su se maskirali. Obukli su životinjske kože, sakrili lice krvavim ovčjim glavama, namazali se blatom, opremili sjekirama, štapovima i toljagama te krenuli prema neprijatelju. Vidjevši taj zastrašujući prizor, nadmoćna vojska osvajača se razbježala – ako je vjerovati legendi. A nije teško povjerovati jer svatko bi se i danas uplašio i razbježao da ih sretne npr. negdje u noći.
POVORKA
Pratili smo ih prvi dan po selima i zaseocima, krenuvši u 8 sati ujutro od Marčelja, preko Pogleda, Marčelji Brega, Garića, sela Klići, Globići, Zorzići … . Cijelu rutu i sve detalje sva 3 dana možete pogledati detaljno ovdje . Zvončari se kreću u koloni, ovaj put su bili podijeljeni u 2 grupe po 25 sudionika (inače ih ima 100). Svaka grupa imala je svojeg komandanta s mačem koji je vođa i koji uvodi red.
Na početku povorke idu muzičari, a u povorci su još ‘zlikovci’ vrag i medvjed koji pokušavaju izazvati kaos i nered u organiziranu skupinu. Cijelo vrijeme puta zvona odzvanjaju i miješaju se sa zvukovima harmonike, truba i bubnja muzikaša, ali u tom zvučnom ‘kaosu’ uvijek se nekako uspostavi red.
U svakom selu, zvončari su bili veselo dočekani od stanovništva koje ih je počastilo tradicionalnim fritulama, domaćom rakijom, vinom, kobasicama, grahom …
Ove godine nisu ulazili u kuće kako to inače rade, niti su radili tradicionalno kolo u selima. Svejedno doživljaj nije bio ništa manji. Osim što se kroz cijeli taj ritual povezuju ljudi i zajednica, povezuju se i povijesni, kulturni i gastronomski punktovi, pješačke i biciklističke staze. Naše druženje i šetnja s zvončarima završila je u 14 sati. U normalnim okolnostima njihov mimohod bi se nastavio na karnevalu u Rijeci, ali ove godine karnevala nije bilo iz već poznatih razloga.
Iako je dan prije bio temperaturni minus i puhala je jaka bura, na dan povorke izašlo je sunce, bura je prestala i bio je predivan dan. Proljeće smo dozvali, a da li smo otjerali svako zlo, nadam se da i to jesmo 😊
Jasminka Đaković